Vlasenički likovi

Dobro dosli!



16.12.2018.

Zenka Rangyeo

Vlasenički Likovi

Zenka Rangyeo

Zenka Rangyeo

Zenka Rengyeo Zenka stoji, sa sestrom Sabina Kekić-Sark

Ne znam zašto, ali kad se spomene ime ZENKA, to me jako asocira na moju i našu Vlasenicu.

Naime gospođa Zenka rođena je prije par decenija u našoj čaršiji. Rođena, u jednom teškom, ali njoj veoma dragom i bitnom vremenu. Odrastala je u krugu svojih roditelja, braće, sestre Sabine i njoj dragih komsija, Saracevića, Šahbegovića, Tihica, Kurtagića, Abdurahmanovica.

Zapazila sam je po njenim crticama, koje objavljuje na FB stranici , što me je jako iznenadilo i obradovalo. Neko ko je sa dvanaest godina napustio i odselio u drugi grad nosi tu našu Vlasenicu u najljepšem sijećanju.

Naime gospođa Zenka je kćerka poznatog apotekara Marijana. U to vrijeme je bilo vrlo malo visoko obrazovanih ljudi. Majka Safeta potiče iz jedne od najuglednijih i najbogatijih Vlaseničkih familija. Zeban, Rakita mezarje, par kuća u čaršiji bilo je u Safetinom posjedu.

Sticajem okolnosti, vođenje tadašnje politike, oduzimala se višak imovina u korist države, što nije umanjilo vrijednost Zenke. Ona izreka "nedam nama pa nek ide glava", bila je njena vodilja. Borila se i koračala kroz život dostojanstveno i pošteno kao što i dan danas zivi.

Sada nam gospođa Zenka šalje redovno svoje crtice iz Amerike, ali je i dalje ostala vjerna svojoj domovini. Često se vrati u djetinjstvo i dušom djeteta proleprsa Vlaseničkim sokacima, sjeti se šindrom pokrivenih kuća, starog Kadića hotela, Bajrina kamena, plazanja na Varoši, šetnje okolo Doline, Titove biste ispred gimnazije u Parku. Sjeti se ona i naših legendi Habibe, Ragiba, Hajnage, Komite. Pisaće nama Zenka dok je služi zdravlje i raspolozenje. Tako će mo se zahvaljujući crticama iz Vlasenice vratiti na trenutak u neko davno lijepo vrijeme, kad smo sa malo, bili sretni i veseli.


Hvala ti Zenka što te imamo, što nisi zaboravila našu Vlasenicu.
Hvala ti što si bila incijator U Vlaseničko Čikago udruženju i svojim primjerom animirala i prva donirala donaciju sa svojim sinom, za izgradnju džamije Hajrije.
Hvala ti što si takva kakva jesi.
Hvala ti što si veliki čovjek, patriota rodoljub, što si dio nas i naše Vlasenice.

Srećan ti rođendan i još puno godina da se družimo.

Ti si naš VLASENIČKI DRAGULJ!

S ljubavlju tvoja Vlasenica! Foto album Zenka


Foto album Zenka Foto album Zenka

Evo šta je Zenka rekla za svoje Vlaseničane.

Zenka Rengyeo Prošla sam gradove i države mnoge na ovoj Pllaneti, ali ne upoznah ni ljepših ni boljih ljudi od mojih Vlasenčana, Zenka.




Foto album Zenka Rangyeo Vlasenica Zenka Rengyeo Sabina i Esad , brat i sestra plesu u hotelu u Jajcu , mislim da je 1965 . godina  Zenka Rengyeo Ovu pletenu kapu je isplela Fadila Imamovic , moja lijepa snaha žena moga brata Saliha. Ja stojim , zagrlila sam sestru Sabinu Kekic-Sark Zenka
01.12.2018.

Zikini biseri

Zikini biseri


Zikini biseri

"Što god da ste dobro učinili- vi ste to učinili za sebe. U stvari vi ste usrećili sebe! Srećan čovjek živi za drugog i u njegovom srcu živi ljubav." To je bila Zikina poruka i pouka. Zika je imala dvije ljubavi; nas- djecu iz mahale i vrt.

Grlila je Zika svoj vrt objema rukama, onako kako majka grli svoje čedo. Sa kišobranom ispod ruke prošetala bi se i pogledom, dok je koračala, provjeravala da nekim slučajem komšijska ograda nije koji pedalj 'skliznula' prema njenom vrtu ili da opštinari nisi postavili kočiće sa crveno- bijelom trakom. To joj je bilo jedino 'imanje' koje je preostalo nakon nacionalizovane imovine.

Imala je hektare plodnog zemljišta i šume ali kao da ih nije ni imala. Znala je reći da je to najgora kletva : Imao pa nemao. Njenu imovinu konfiskovala (oduzela- otela) vlasenicka opstina zbog nikad definisanih okolnosti i drzavnih reformi.

Sa Zikinog vrtića su 'ponikli' prvi vlasenički talenti, sportske legende. Imala je Zika svoje parametre; vrtić su mogla koristiti samo kulturna i uljudna djeca. Nije ona dozvoljavala psovku a pogotovo tuču. Nenja kuća smještena u centru gradića bila je poznata kao glavno okupljalište djece iz svih mahala.

Na Zikinom vrtu prve košarkaške i fudbalske korake započeli su dječaci od Salaharevića, Nezirovića, Šahbegovića, Kurtagića, Saračevića, Hadžića, Hadžiomerovića, Huremovića, Topčića, Ambeškovića, Alihodžića.Tu su se pravili planovi, igrala dječije igra limuna i naranče', zatim ćora bake u akšamsko doba, ali kad je Zika bila raspoložena onda bi donijela tronožac i sjela među nas djecu grlila nas i pričala nam svoje priče. Mi bi se sčučurili uz Ziku i svi bi se pretvorili u uho, ali, nokon toga ili te noći sanak nam ne bi dolazio na oči. Plašili smo se i drhtali od straha zamišljajući prikaze koje su dolazile iz Zikinih priča. Ja sam se najviše bojala Bijelog jareta. A i ona je, pričajući nam te priče, neprestalno gestikulirala rukama, kolutala ili prevrtala očima a najstrašnije bi bilo kad bi njene svjetlo-zelene zjenice nekud nestale a ostajala samo bijelina beonjača?! Obično neobična žena. Za mještane je važila za realnu i poštenu osobu.

Zika je bila 'stara cura' i nije puno marila šta carsija priča. Ona je nosila svoj crveni kišobran ispod pazuha, bilo ljeto ili zima i po tom detalju je bila prepoznatljiva. Bila je iskrena, ali nije htjela ničije tajne čuvati. Govorila je: nisam ja kutija da sakupljam vaše tajne, ono što ne želite da se čuje nemojte pričati u mom prisustvu. I na kraju svog monologa obavezno naglašavala: Ma neću da čekam starost da bi rekla ono što mislim ili čujem- ja sam ti kao školjka jer iz mene možete izvući samo bisere.

I, tako su nastali "Zikini biseri.''

Ona, onako visoka i korpulentna bila je zabavna i omiljena najviše među pijačarima i, naravno, među nama- djeci... Išla je svakog petka na gradsku Zelenu pijacu na Zidinu i kupovala mliječne proizvode, a mi smo govorili ''mrs. Znala je zaštiti ljude koji su svojim radom i trudom proizvodili i donosili da ponude i da prodaju. A ako bi se neko od kupaca požalio da je cjena visoka, ona bi odmah kazala zasuči rukave pa uđi ti u njivu, očisti štalu, porani pa okopaj usjeve ili pokosi travu... Ali prodavaci su svakako znali i za Zikinu ma'nu (mahanu).

Pred Novu godinu prodavale su se ćurke i ćurani a mi smo ih nazivali tuke i tukavci. Zika je bila majstor da odabere najbolje samo nije voljela crnu tuku a ni plavu ofarbanu ženu. Kad bi joj slučajno ponudili crnu tuku ona bi se naljutila i demostrativno otišla sa pijace(!)- jer od crne ptice se ne jede meso a plava žena donosi hladnoću i aroganciju u kuću, u koju dođe- govorila je ona. Zika je bila druželjubljiva, svakodnevno je obilazila rodicu Fehimu koja je živjela u Lagumdžića sokaku, sjedila bi ispod grožđa, pila kafu i štitila glavu od jakog sunca, ispod svog crvenog kišobrana. Kad posjedi kod rodice ona se spusti niz sokak pa glavnom cestom do druge destinacije, kod Nurije na varoši, koji je imao prodavnicu mješovite robe.

Zadovoljstvo je bilo pričati sa Zikom, jer bi ona svaki put dopingovala društvo 'ekskluzivnim novostima' iz vlaseničkih mahala... Podmirila bi se u toj prodavnici i uz varoš svojoj kući. Kao brižna sestra i čestita kćerka spremila bi večeru te sve spremljeno, kako je znala kazati, servirala po JUS-u. Dječija večernja galama i vriska nije dopirala do Zike i njenih ukućana jer su sjedile iza debelog kućnog kamenog zida koji je bio pokriven crvenom ćeramidom. Na ulazu u kuću bila je dvokrilna drvena visoka kapija na kojoj su visile kao minđuše dvije ogromne izlizane halke. Zika je imala veliku dvospratnu kuću čiji su se tamno zeleni tonovi boje stapali sa Viselcom. Unutrašnjost dvorišta i/ili avlije bila je popločana bijelim kamenim oblutcima između kojih su se 'sramežljivo' otvarale latice raznobojnog cvijeća. Grane jorgovana i jasmina prelazile su preko avlijskog zida, pa smo mi djeca išli u berbu kako bi poslije pravili bukete. Zika je s ljubavlju održavala i vodila računa kako o unutrašnjem tako i spoljašnjem izgledu. Tako da je kuća sa kamenim zidom naprosto šarmirala mahalu sve dok neko iz opštine nije dobio suludu ideju da se poruši sve što podsjeća na neko davno vrijeme. Kad su porušili zid, kao da se srušila i duša i snaga Zikina. Nastupilo je otuđenje od okoline i povlačenje u samu sebe. Zika se zatvorila u kuću i više se nije nigdje pojavljivala. Život je, zaista, čudan i nepredvidiv.

E, da ne bi pala u zaborav i Zika i njene priče ja sam odlučila da vam prepričam tu jednu priču, koja nikada nije nestala iz mog sjećanja. Priča o bjelom jaretu bila je moja noćna mora ali je nikad nisam smjela spomenuti roditeljima niti školskim drugaricama. Znam da je Zika često govorila: '' Budi siguran u sebe i što god počneš to ćeš i završiti. Kud god kreneš - tu ćeš i stići." Jer mjesec je uvijek isti, bez obzira odakle ga gledaš.

Bijelo jare

Kad se Zikin djedo sa svojim konjem popeo na visoravn ostavio je iza leđa Kuljančiće(selo) gdje je imao ljetnikovac. Tad mu se tu ukaza kuća Jusića u kojoj su kroz visoke a uske dvokrilne prozore škiljili plamičci upaljene lampe. Okolo je svuda vladao crni mrak, bez daška vjetra, bez ijedne zvijezde na nebu. Neobično za to doba godine? Trešnje su se uveliko brale, pa je djedo, da ne ide prazne ruke, sa lijeve strane samara okačio korpu crveno-modrih aršlama a sa desne fenjer. Trešnje je prekrio bijelim pređanim peškirom kako na njih ne bi padala prašina sa kolskog puta. Put je bio uzak u kom su se jasno vidjeli urezane tragovi od kolskih metalom optočenih točkova.

Djedu je, zapravo, ta tišina bila šuhveli (sumnjiva). Taj dio puta bješe prekriven crnim i gustim mrakom, a uz taj belaj, kao da se i Mjesec noćnik nečeg uplašio te negdje sakrio. Zvjezdama ni traga ni glasa - samo gluha i pusta tišina. Ne htjede da bihuzuri ukućane iz Jusića kuće i da ih zove da ga isprate, već je odlučio da ide sam kroz mrak koji je poklopio dobar dio puta. Začudo mu bilo što se ne čuje ni lavež pasa, ni huk obližnjeg potoka,"nit' svitaca nit' zrikavaca'', mislio je u sebi. Sjahao je, uhvatio uzde konja i krenuo da se probija kroz mrak, gust i lijepljiv kao katran.

Spuštajuć se prema Kanića kući iznenada ga spopade strah jer ama baš se prst pred okom nije vidio a on je mislio da je krenuo na vrijeme i da će stići na jaciju u džamiju. Ne javiše se ni dva tornjaka ispred Kanića kuće, koji su svojim gromoglasnim lavežom dočekivali i ispraćali slučajne prolaznike. Krošnje visokih oraha bijahu se nadnijele iznad puta a pavitina okolo puta saplela u divljim kupinama, tako da je sve ličilio na neki neprirodan 'živi zid.' Djedu se pričini da je put nestao i da više ne zna kud bi dalje koračao. Zatim, baci pogled na Brajnovac najljepšu livadu u tom kraju; raj na zemlji, ali mu ni ona ne dade nikakvu nadu.

Najednom nestade te ljepote i šarenila livade prekrivene mehkom vlažnom travom gdje su se zečevi i srne gostili, u jutarnjim satima dok još svi spavaju. Polegli modro- plavi zvončići, majčine suze i bijle rade. Utihli šareni leptiri, pčele i bumbari, a iz livade se pojavi bijelo jare. Djedo se iznenadi, malo uplaši- prodrhta, ali se ipak brzo presabra pa mu se obrati: "Jare - jare." Tad nastade pakao za djedu jer se jare se okomi na njeg i poče oponašati (ponavljati) djedine riječi?! Djedo ubrza korak, prouči Kelim-i šehadet stisnu još čvršće konjske uzde i krenu kroz tamninu prema svjetlosti, koja mu se u daljini ukazivala. Jare je i dalje ometalo konja da korača naprijed, ali djedo nije obracao pažnju, bio je siguran i vjerovao u sebe; gdje je pošao da će tu i stići. Nije bio ni svjestan kako je uspio stići na Kulu. Dočekala su ga upaljena ulična svijetla koja su se daleko reflektovala i obasjavala gradić zajedno s okolinom. Djedo se okrenu i s desne strane ugleda Drum, Halugu, Piskavice, Bare, Vrelo, Alihodžiće i Bregove, tad je shvatio da je stigao na Rakitu najveće vlaseničko mezarje. Nastavio je dalje, sa lijeve strane mu je bio Zeban pa Močile a on je mislio još malo i eto ga u čaršiju. Stigao je do Kadića nišana i tu se onesvjestio! Kadića nišani su bili najvisočiji i najbijelji. Muški nišan se razlikovao od ženskog po tom što mu je vrh bio u obliku fesa. Ujutro ga probodi rzanje konja koji je cijelu noć bdio iznad djede. Čuo se i milozvučni jutarnji ezan sa munare džamije Hajrije. Uzjahao je konja i stigao u čaršiju- ispričao svoju nimalo lijepu priču svojim ukućanima, a ukućani je odaslali dalje.

Zika je bila legenda našeg gradića. Doživjela je eto da njen život traje u sjećanjima a i njena poruka i pouka: " Gdje god da kreneš tu ćeš stići. Živi i djeli ljubav!"

( Ova priča nam potvrđuje citat koji pripisuju Ciceronu : "Život mrtvih je u sjećanju živih." )

Autor:

Zekira Kira Ahmić

24.11.2018.

Karanfil mahala

Karanfil mahala


Karanfil mahala

"Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način." (Lav Tostoj)

Tako su sve mahale u našoj maloj čaršiji bile lijepe na svoj način, a Karanfil mahala ili Zildžići bila je najljepša u Vlasenici.

U tu mahalu se moglo ući iz dva pravca: Jedan je vodio od Glendera a drugi od Bolničke ulice koji se odvajao kod ćoška Heljine livade. Dalje, put je vodio kroz Zildžiće pa sve do Prisoja i Hasinovače. Heljina livada je bila epicentar zbivanja svih događanja u kojima su učestvovali i stari i mladi, a naročito dječurlija. Tu su živjeli starosjedioci, majstori svojih zanata; obučari, slastičari, limari, šnajderi, električari, bolničari, stolari i cvjećari.

S proljeća mahala je mirisala borovim i jelovim jaglicama koje je vjetar nanosio sa Viselca. Život je bio buran i ljeti i zimi. Najviše su se smijali Kandundžikinim dosjetkama, Kurjakušinim anegdotama, Ljubicinim pričama sa njenog primorja, zatim, teta Bjelkinih, Fatinih i Šahinih priča iz bolnice. Nezamjenljiv je bio Muradif Zildžić i njegove sposobnosti penjanja na bandjeru u slučaju kvarova poštanskih linija. Na livadi su se skupljali, sjedili, pričali, družili se uz kahvu, slipe i šećerlame Saliha i Mehe Helje. Oni su izučili zanat od njihovog oca, to im je bilo u genima. Imali su najljepše slatkiše u čaršiji. Pravili su slipe sa crvenim crtama, a i bombonice koje smo mi zvali šećerlame- kad ih staviš u usta one su se same topile. Imali su oni u radnji tahan halvu, hurmašice i gurabije te ciglice, koje su bile roze i braon boje. Tako da su djevojčice kupovale roze sa ukusom maline, a dječaci braon sa ukusom kakaoa.

Pakovali bi ih u bijeli papir a veće količine u fišeke. Njihove su bombone, slipe i ciglice dijelili u džamiji kad se mevlud učio, pa bi ih naše matere obavezno donosile nama djeci. Oni su živjeli od prodaje svojih slatkiša, koje bi noću pekli i sušili a subotom i nedjeljom uzimali napunjene korpe u ruke i pješke kreteli na mjesta gdje su se svadbe ili pilavi održavali.

Na livadi je bila postavljena visoka bandjera koja je osvjetljavala javnu česmu kod Zubovića kuće, a i raskršće gdje su se djeca, žene i muškarci okupljali. Tu su se čekali akšamski kandilji za vrijeme Ramazana.To je bila najsložnija mahala, oni su imali svoj moto: "Svi za jednog, jedan za sve." Nisu se plašili vatre nit požara bili su najpoznatija VAtrogasna brigada .Učestvovali su u svim akcijama gašenja i spasavanja od vatrene stihije na čelu sa svojim komandirima i brigadirima ;Arnaut,Kurjak,Zildzići,Mujanovići, Smajlovići ,Hidici, Hadžići, Zubovići,Ombašići,Ambeškovići ,Klanco i Alhodžići. To su većinom bile radničke porodice koji su bile sretne i vesele na svoj način. Uživali su u svojim druženjima i ponosili se na svoju mahalu. Ispred svake kuće bilo je zasađeno cvijeće, najviše bijeli karanfil, kojeg su zvali ''katmer'', a i druga vrsta Turskog karanfila koji se prelijevao u svim bojama. Zbog neopisivog mirisa karanfila ta mahala je i dobila ime: Kranfil mahala. Najpoznatiji cvjećar je bio Rasim Karavdić. Njegova kuća je bila na sredini mahale. Za tu kuću bi se moglo reći da je bila kućica u cvijeću. Rasimaga i njegova Janjarka (tako su mu ženu zvali) imali su tri kćerke, a srednja kćerka Rabija -Gara bila je prava ljepotica. Janjarka je bila čestita i čista žena i ne samo da su uzgajali i njegovali cvijeće već je ona, uz to, dušeke i jorgane šila, koji su po sredini imali muhlije a ivice bi obrađivala posebnim bodom, što ju je razlikovalo u majstorluku od ostalih žena.

Rasimaga je bio srednjovječni čovjek, bijele puti, sa beretkom i samotnim sakoom a nosio je uvijek ili svileni ili vuneni šal. Po tome je bio prepoznatljiv u cijeloj čaršiji. Volio je društvo, sevdah, saz... a i da salije poneku rakijicu. Dobričina po prirodi, ali je morao puno raditi da bi obezbjedio kakav takav život. Sakupljo sjemena od svog cvijeća a ostala sjemena od povrća je dobijao od ženine familije iz Janje. Na pijaci je imao tezgu i izlazio bi petkom sa svojim sjemenima te ih prodavao u proljetnim mjesecima. Tezga je bila skovana od jelovih dasaka, uz tezgu je imao i suncobran koji bi ga štitio od prejakog sunca a i od kiše. Janjarka je bila toliko pedantna da je za sve vrste sjemena sašila duboke korpice u kojima je Rasimaga držao sjemena. Imao je lulicu i to je bila mjera.Lula je bila od orahovine, a fišeke je pravio od dnevnih novina. Imao je puno mušterija jer je bio jedini sa tom vrstom proizvoda.

Jednog petka kad smo se mi djeca vraćali iz škole, ispred Bademine kuće, gdje je on imao tezgu, zatekli smo ružan prizor: Rasimaga je vrištao, psovao, vitlajući svojom beretkom po vazduhu. Nije znao šta će od sebe! Njegovu tezgu sa sjemenima prevrnuli su uplašeni konji koji su bili tu nadomak njega, jer je Mehmed Telal, za trenutak, ostavio konje koji su vukli zaprežna kola da ode da se ošiša kod Abdulaha Šabića. Brijačnica je bila preko puta Bademine kuće, a Telal je računao da će pažljivo motriri (gledati) na svoje konje dok ga brico bude brijao i šišao. U međuvremenu je naišao autobus i dok se okretao zakačio je zadnji dio zaprežnih kola. Konji su se uplašili- pojurili naprijed, zakačili Rasimaginu tezgu i sva sjemena su se prosula po prašnjavom tlu. Mi, djeca, smo se sageli i počeli da sakupljamo i spašavamo što se spasiti može. Mehmed je istrčao sa pjenušavom bradom i počeo se derati na konje, a Rasimaga se rukama podbočio i počeo da ruži, grdi i viče na Telala.Već su se i ljudi počeli okupljati oko njih, ali se Rasimaga nije dao ušutkati. Rekao je, nekako ležerno: Hajvanu' konji se ne uvode u čaršiju nego ima sporedni put za konje i zapregu a oni se ostavljaju ispod Zidine gdje ima insan koji je zadužen za to.Telal je pogeo glavu, obrisao rukom pjenu s brade, uhvatio za ular konje i okrenuo ih u suprotnom smjeru.

Zulfo Salaharević je bio stari boem, a on je upravo bio taj insan koji je primao i vezao konje za posebne pripremljene kolce. Bio je stari momak iz plemićke porodice. Ta parcela koju mu je opština ostavila je bila sav njegov imetak. On nije mario za materijalnim bogatstvom. Nosio je uvijek crno izlizano odijelo i bijelu ko snijeg čistu košulju. Na glavi je imao crveni fes. Suhonjav, malo u leđima povijen, nosao je stolicu koju je zvao štokrla. U jednoj ruci je držao stolicu a u drugoj kolac, a na usnama mu je bila zalijepljena cigara. On je nikad nije gasio. Uvijek mu je bila tu i kad je pričao i kad je pjevao. Pljosku sa rakijom držao je u unutrašenjem džepu od sakoa i kad bi sve odradio šta je trebao, sjeo bi na svoju štokrlu, povukao par gutljaja rakije i zapjevao: "Jesil' mala ljubila bešara, jesi, jesi al' ovakvog nisi." Da li je namjerno govorio bešara ili nije znao da kaže bećara ostala je vječita nepoznanica? Uglavnom, Zulfo je radio na svojoj parceli sve dok nije nastupila zabrana držanja domaćih životinja u centru i okolnim dijelovima čaršije. Na toj njegovoj parceli su se dva puta godišnje, za vrijeme vašera, postavljali veliki i mali ringišpili. To je simbolizovalo naše djetinjstvo. Veliki ringišpil i leteca stolica,koje je letjela visoko,kao i naši dječiji snovi.

Vlasenica je ostala sama na kraju svijeta.Tamo su ostale uspomene na naše djetinjstvo, mladost i,smrt nevinih! Smrt se davno uvukla u Vlasenicu i postala njeno ime.

Jutros je Viselac grcao u suzama; kao da mu je kičma slomljena. Sušicom je bolno odjekivao eho korbača smrti, ostavljajući iza sebe krvave tragove,urezujuci imena ubijenih u njene obale. Kik se visoko nadnio, gledajući na Karanfil mahalu, iščekujući dječiju vrisku i graju...Pustio je suzu i molitvu- šapučući dove za Pibeta Muhidina, njegovog brata Mehu, Rasima, Muju, Edina, Salku ,Izeta ,Mirzu Zumru i Hasana i ostale komšije iz naše čaršije i cijele Bosne i Hercegovine. Jer su oni dali svoje živote, ugrađujući ih u temlje naše jedine Domovine!

Danas je Tvoj praznik republiko moja Bosno i Hercegovino, želim ti dug život i puno snage da izdržiš u ovim teškim danima i godinama i da ne budemo robovi sopstvenih predrasuda.

Autor teksta;
Zekira Kira Ahmić

03.11.2018.

Arifovca

Arifovca

Vlasenicki LIKOVI

Karanfil mahala

Autor;

Zekira Kira Ahmić

Najtužnija su ona mjesta gdje si nekad bio sretan. Pomisao na to vrijeme i ljude budi 'dvosmislenu' spoznaju o njihovoj sreći i sudbini koja je ih zadesila.

Na pola puta od vlaseničke pilane Sandučare do Hrastovca izniklo je naselje. Najljepše mjesto gdje se mjesec skrivao iza mladih borovih i jelovih stabala, koji su bili zasađeni prije par godina. Čekajući da sunce izroni iz jutarnjih dubina; pomiluje i ogrije ozarena i polu-usnula 'nedodirljiva bića' iz naselja Barice.

Dvadesetak kućeraka razbacanih i sa lijeve i sa desne strane kolskog puta,neplanski su iznikle kao pečurke poslije kiše. Zidane ručno od kalupljenog ćerpiča, oblijepljene sa unutrašnje strane ilovačom, pomiješane sa piljevinom koju su u papirnim vrećama donosili sa deponije pilane. Te kuće su pokrivane tankim limom od starih i istrošenih buradi.

Naselje su sačinjavali neobrazovani građani, odbačeni od komšija, mjesne zajednice, školskog i džamijskog odbora. Optuživani za krađe i za ono zašto nisu krivi. Pozivani su na saslušanja u policijsku stanicu i nepravedno zatvarani u ćelije. Smatrani su građanima drugog reda. Nepriznati kao narod, nigdje nisu dočekivani sa dobrodošlicom: Cigani ili Baričani kako smo ih u Vlasenici zvali.

Barice su naselje koje je živjelo od oktobra do aprila. Tada bi se Baričani ženili i udavali, svadbe pravili i onda do besvijesti igrali, pili i pjevali. U njihovim rukama je bila i njihova sudbina. Muzika i pjesma je njihov život.

Muradif je bio poznat violinista, često je svirao na svadbama i ispraćaju u vojsku. Njegova žena Hasiba i šestero djece, koja nisu pohađala školu, bavila su se kalajisanjem bakarnog posuđa i nosili na pijacu da prodaju.

Delija sa uvrnutim brkovima svirao je harmoniku, pa onda gitaru, on je bio vječiti buntovnik. Oni (Delija i Muradif) su bili uhodana ekipa pa kad su Bajrami išli bi po mahalama od kuće do kuće svirali, pjevali i zato su bili nagrađivani. Muradif je uvijek bio ozbiljan, a Delija dobronamjeran i nasmijan šaljivđija. Pjevali su i svirali, tako, dok im ne bi dosadilo vlaseničko škrto sunce, a i vlast koja nije marila za njima i njihovom načinom života tj. bitisanja, koje je bilo na rubu ljudske egzistencije.

Obzirom da su slobodarski narod i uvijek u pokretu, prvim šapatom proljetnog povjetarca sa Vijenca, naše komšije sa Barica počinjalje bi svoje tradicionalne proljetne seobe. Angažovali bi se svi oko pakovanja svojih čergi; ubacivanja istrošenih i izlizanih haljetaka, slamarica, okrnjenog posuđa, šerpi i tepsija. Prije nego što bi napustili naselje zakovali bi prozore sa krmeljivim staklima koji su gledali na put. To je bio znak a da će se vratiti! Tada bi cijele porodice napuštale naselje i kretale se u pravcu Beograda i Užica. Usput bi negdje zanoćili u predgrađu nekog grada, zasvirali omiljenu pjesmu "Dželem dželem", okupili radoznale mještane, okalajisali tepsije, pokoji kazan ili bakrač. Žene su rado prevrtale fildžane, razbacivale grah i karte obećavajući sreću i bolju budučnost naivnim mještankama koje su vjerovale u gatke i vrađbine. Nesebično su ih častili i novčano i materijalno, a oni su se najviše radovali svježem povrću, siru - kajmaku a i kokoški koja je čvrsto vezana za obadvije noge.

Barice su ljeti ostajale puste. Jedini čuvari 'zamrlog' naselja bili su zrikavci koji su svojom melodijom remetili tu tišinu i bili jedino društvo Arifovci i njenom bolesnom sinu Ragibu.

Kao dječak on je preležao upalu mozga što je ostavilo vidne posljedice na njegov daljni rast i razvoj. Arifovca je bila vitka i suhonjava žena, tamne puti sa blistavim očima poput alem kamena.

Nerado je išla u prosjačenje- pogotovo kad je morala vući za sobom bolesnog Ragiba. Bila je prepuštena sama sebi, pošto je jedina ostala u naselju a nije bila obezbjeđena životnim namirnicama. Prelazila bi po par kilometara da dođje do kuća gdje su ljudi imali razumijevanja za njenu neimaštinu. Udjeljivali bi joj milostinju a ona je bila toliko ponosna da, kad bi se pomolila ispred vrata, vadila bi iz njedara papirnu tabakeru sa iglama i broševima. Nama djeci bili su interesantni njeni broševi, pa smo rado trčali da iznesemo brašno u posudi kad ugledamo da prilazi našoj kući. Tako jedne prilike kad je ušla u dvorište otac izašao prije mene i ja sam pomislila da sam ostala bez poklona. Ali, otac mi je pružio ruku u kojoj sam ugledala broš?! Zacrvenile su se dvije trešnjice! Broš, kome sam se toliko obradovala! Dječija duša to samo zna i hoće priznati. To je bio broš od Arifovce koji i dan danas pamtim, i uvijek se radujem malom poklonu, koji me vrati u djetinjstvo i taj osjećaj sjete.

To ljeto umro je i Ragib. Čula sam od oca da su se ljudi u džamiji dogovarali kako da pomognu i obave posljednji ispraćaj Arifovcinog sina. Mati je dobila naređenje da sašije za Arifovcu dimije i bluzu od tamno plavog krebanjora, sa beže kockicama, koji je otac kupio kod teta Hanke. Na dženazu je došlo puno džematlija iz Vlasenice a i komšija sa Hrastovca i Gradine. Svi su donijeli ponešto tako da su Arifovci napunili kuću sa namirnicama, ali bol za njenim Ragibom nisu mogli ničim ublažiti.

Ona je živjela u svom bolu čekajući svoje komšije da se vrate sa terena iz Beograda i Užica i podjeli sa njima tugu i žalost za rano preminulim sinom Ragibom.

04.07.2014.

Laila Hurić,sincronetta budućnosti:

Laila Hurić,sincronetta budućnosti:

"Ja volim svoj sport, ali isto tako želim diplomirati"

Zove se

Laila Hurić
Ima 16 godina.Živi u Basildon regija Milano (Italija).Njeno opredeljenje je sinkronizirano plivanje.Njeni korjeni vode iz Bosne i Hercegovine, Vlasenica.

Započela je disciplinu u dobi od 9 godina, a već sa 11 godina 2008, bila je najmlađi igrač u finalu prvenstva jedne kategorije. Već 23. jula 2012. osvojila je Comen kup (natjecanje zemalja Mediterana, SAD i Rusije) i tako donijela radost Italiji ali i nama Bosancima i Vlaseničanima.Dosadašnji uspjeh i napredak je izvanredan.

Na popisu nagrada već tri naslova prvakinje u Italijanskom prvenstvu,Mnogo puta u ekipno je osvajala zlato i strebro.

Laila Hurić, sincronetta budućnosti: "Ja volim svoj sport, ali isto tako želim diplomirati"

Laila Hurić je definitivno jedna od najperspektivnijih mladih talijanki u sinkroniziranom plivanju.

Laila je zadovoljna i sretna postignutim dosadašnjim rezultatima.

Škola joj je uvijek u prvom planu, što je sama dokazala da može biti dobar učenik i vrhunski sportista.

Juniorsko Svjetsko prvenstvo će biti meta ove godine 2014.

Velike želje i ambiciju gaji za XXXI. Olimpijske igre ljeto 2016. godine u Rio de Janeiru u Brazilu.

Velika zasluga njenog dosadašnjeg uspjeha nararavno pripada njenim roditeljima, klubu u kojem je izrasla,rodbini i prijateljima koji su je dosad podržavali i pratili.

Želimo ti svako dobro,dobro zdravlje,dobar uspjeh u školi, sportu i sve želje da ti se u budućnosti ispune.

Svi oni koji te vole i obožavaju nisu samo u Italiji.Sve tvoje radosti su i naša radost.U Italiji,Bosni,cijeloj Evropi,Australiji,Americi,Aziji,Novom Zelandu itd.Sretno u Rio 2016.

Porijeklo teksta: Laila Hurić, sincronetta budućnosti

puneVlasenica


Video snimak (EJCPoznan2013-Italy Finals Solo (Laila Huric))

11.02.2012.

Prof. dr. Alihodžić Bernes

Prof. dr. Alihodžić Bernes

Vlasenički LIKOVI

 Dr.-Ing. Bernes ALIHODŽIĆ

Bernes Alihodžic je roden 28. juna 1959. godine u Vlasenici. Završio je studij
arhitekture na Univerzitetu u Sarajevu. Godine 1985. polaže državni ispit
iz oblasti gradevinarstva i urbanizma. 1991. godine završava postdiplomski
studij na Univerzitetu u Beogradu. Doktorsku disertaciju uspješno završava
2003. na Univerzitetu u Stuttgartu. Od 1984.-1990. radio u gradevinskom
preduzecu u Vlasenici: kao odgovorni projektant od 1985.-1987. godine,
glavni inženjer 1987.-1988. godine i rukovodilac projektnog biroa 1988.-
1990. godine. Od 1990.-1992. godine radi u Tvornici namještaja u Vlasenici
kao rukovodilac odjela za dizajn. Od 1992.-1996. radio je u državnoj službi
Republike Bosne i Hercegovine. Od 1997. radi na Univerzitetu u Štutgartu:
asistent 1997.-1999.; gostujuci predavac 1999.-2001. godine, a od 2001.
g Dizajniranje namjestaja.

   Arhitektura  Hajrija džamije u Vlasenici; Arhitekt: Dr. Ing. Bernes Alihodžić 
U rukovodstvu Islamske zajednice Stuttgart je vec nekoliko godina.

Dr. Ing. Bernes ALIHODŽIĆ, predsednik Islamske zajenice Bošnjaka u Njemačkoj

Ozenjen, supruga Melika Alihodzic, dipl. inz. Arhitekture, otac dvoje djece, Selma i Vedad. Kao i obavio je hadz.odine kao predavac i koordinator istraživackih projekata.

                     Naučno istraživački radovi;
• Interdisciplinarna istraživanja u domenu gradnje nakon katastrofalnih razaranja uzrokovanih ratom ili
prirodnim katastrofama.
• Razvoj grafi ckog modela za interdisciplinarne uporedne analize
• Razvoj vizuelnih metoda za simulaciju kompleksnih procesa
• Razvoj metoda interdisciplinarne komunikacije
• Razvoj tehnike fundiranja za zemljotresna podrucja i za poplavna podrucja
• Razvoj mobilnih zaštitinih sredstava za poplavna podrucja
Dr. Alihodžic je do sada objavio sljedece radove kao autor:
2004 Internetportal „Bauen nach Katastrophen“
(www.uni-stuttgart.de/iek/katastrophen/html/index.hmt)
e-tekstovi: „Komplexität des Bauens nach Katastrophen“, „Leben in Krisenregionen“
„Zerstörung durch Katastrophen“, „Bauen nach Katastrophen: Defi nition,
Abgrenzung, Phasen, Arten“, „Wiederaufbau interdisziplinär“,
„Umgang mit dem Zerstörten. Eine Begriffserklärung“,
„Wiederaufbau von Wohnungen“, „Zwischen Tradition und Modernität“,
„Denkmalpfl ege. Kulturgut als Kulturspeicher“
2003 „Wiederaufbau von Wohnungen in München und Sarajevo. Entwicklung eines
interdisziplinären Vergleichsmodells“, 287 strana, 50 ilustracija i 92
dijagrama i tabela, ISBN 3-8322-1813-0, Shaker Verlag, Aachen, 2003
kao koautor:
2008 „Baukonstruktion. Vom Prinzip zum Detail“, Springer Berlin,
José Luis Moro, Matthias Rottner, Bernes Alihodzic, Matthias Waißbach:
Tom 1 „Grundlagen“, 706 strana, 1100 ilustracija, ISBN 978-3-540-40613-6
Tom 2 „Konzeption“, 710 strana, 1069 ilustracija, ISBN 978-3-540-27790-3
Tom 3 „Umsetzung“, 981 strana, 2628 ilustracija, ISBN 978-3-540-85913-0
2005 „10 Jahre IEK. Ausstellungskatalog“. Jürgen Adam (Hrsg.),
Bernes Alihodzic, 214 strana, 450 ilustracija. Universität Stuttgart,
IEK, Stuttgart, ISBN 3-00-015475-2
2001 „Wiederaufbau III. Städtebauliche Beispiele, Denkmalpfl ege. Seminarbericht.“
Jürgen Adam (Hrsg.), Bernes Alihodzic, 349 strana, ca. 140 ilustracija.
Universität Stuttgart, IEK, Stuttgart 2001
Bosanskohercegovacki doktori nauka i naucno-istraživacki radnici u svijetu - 17
2000 „Wiederaufbau II. Zerstörungsursachen, Bauschäden, Organisationsfragen,
Kostenanalyse. Seminarbericht.“ Jürgen Adam (Hrsg.), Bernes Alihodzic,
255 strana, ca. 240 ilustracija. Universität Stuttgart, IEK, Stuttgart 2000
1999 „Wiederaufbau I. Allgemeine Fragen des Wiederaufbaus. Seminarbericht.“
Jürgen Adam (Hrsg.), Bernes Alihodzic, 245 strana, ca. 100 ilustracija.
Universität Stuttgart, IEK. Stuttgart 1999

 

 

07.02.2012.

Vlasenica-Chicago

Udruženje građana općine Vlasenica u Chicago


Vlasenicki LIKOVI

Ovo udruzenje je jedno od naj jacih i naj aktivnih udruzenja opstine Vlasenica.Na celu ove humanitarne organizacije se nalazi jadan od naj aktivnih i naj zasluznih clanova, gospodin Bernes Alikadic-(Calton). Odlaskom u Ameriku 1998. g. osniva ovo udruzenje, i od tada organizuje i ucestvuje u mnogobrojnim humanitarnim akcijama koje i dan danas traju.Novcani prilozi su slati povratnicima Vlasenice, Cerske Nove Kasabe koji su imali potrebu za pomoc.Ponosni su sto su bili medju prvima sa donacijom za obnovu porusene Hajrija dzamije u Vlasenici. Ucestvovali su donacijama za opremanje djece skolskim priborom i garderobom, izgradili oko desetak porusenih kuca za povratnike i mnoge druge akcije.

Postavlja se pitanje; Da li treba biti covjek solidaran, human,dobrocinitelj ili razuman?

Ako budemo isticali samo udruzenje a ne budemo isticali imenom i prezimenom, postacemo svi krajnje dehumanizovana bica.

>UDRUZENJE GRADJANA OPSTINE VLASENICE< sacinjavaju ljudi dobrocinitelji opstine Vlasenica i veliki broj dobrih i humanih ljudi iz svih djelova Bosne i Hercegovine. Zato ce mo ovom prilikom pomenuti humaniste i dobrocinitelje koje treba da upisemo zlatnim slovima za Vlasenicku Historiju.

Funkciju predsednika drustva vrsi Bernes Alikadic-(Calton)

 Sekretar udruzenja je gospodza Azra Heljo zamjenik sekretara udruzenja Muhamed Alikadic blagajnik udruzenja je Cazim Suljic potpisnici clanovi su Smajlovic Ermin, Enes Alikadic i Ibrahim Kukolj. Ovom prilikom zelimo uputiti veliku zahvalnost svim pomenutim imenima i ljudima dobre volje koji su na bilo koji nacin doprinijeli i pomogli da ova organizacija postoji i da pomaze onima kojima je pomoc potrebna.

Nihad Mehanovic direktor televizije Bostel i Azira Mehanovic a koji su inace iz Prijedora. 

Sanel Babic, koji je propratio svaku akciju u organizacionom i informativnom smislu.

  Veliku pomoc drustvu pruzaju clanovi kluba koji zive i rade u Chicagu. Mustafa Smajlovic  sa ukucanima, Mehmed Smajlovic sa ukucanima, Admir Music sa ukucanima, Meho Sabic sa ukucanima, Mehmed Juraldzic sa ukucanima, Aziz Alihodzic sa ukucanima, Azmir Alihodzic sa ukucanima, Azra ( Alihodzic)Vikalo sa ukucanima, Sahbaz Alikadic sa ukucanima, Mirza Alikadic sa ukucanima, Zijad Kukolj sa ukucanima, Evelina Alikadic i Edin Alikadic, Zlatan Heljo sa ukucanima. Svim ostalim donatorima se jos jednom zahvaljujemo i koje mozete pogledati u slici i rijeci na stranicama i video materijalima.

Vlasenicko sijelo - Chicago

Video snimak (Humanitarna akcija - Vlasenica)

Humanitarna pomoc - Vlasenica

$2800 Skupljeno za djecu

Skupljeno $18,000

Bajramska pomoc djeci opstine Vlasenica

Sijelo za djecu Vlasenice

Za djecu Vlasenice skupljeno: $4620,00

Vlasenicko humanitarno sijelo za djecu Vlasenice

Djeca Chicaga za djecu Vlasenice 2011

Humana djela

22.01.2011.

Dervo Sejdic ( Vlasenicanin )

Dervo Sejdić

Vlasenicki LIKOVI

Vise uradio nego svi politicari zajedno od Deytona do danas.

- Nakon što sam se penzionisao u policijskoj službi 1997. godine, intenzivnije sam se posvetio radu u romskom nevladinom sektoru i naravno čitanju domaćeg zakonodavnog okvira. Bilo mi je nejasno to da smo svi jednaki, a ipak se samo „pripadnici konstitutivnih naroda" mogu kandidovati za predsjednika države ili za članove Doma naroda parlamentarne skupštine BiH. Naravno, u to vrijeme čitao sam i razne konvencije na koje se Ustav BiH poziva i utvrdio tu neskladnost. Početkom 2003. godine kada je ODIHR-a iz Waršave krenuo sa inicijativom i prijedlogom projekata „Romi iskoristite svoj glas mudro" ja sam aplicirao sa projektom „Izborni Zakon u BiH i Izbori 2004" koji je na moju sreću ODIHR podržao u iznosu od 4.500 USD. U sklopu projekta organizovao sam Okrugli sto na istu temu 20. avgusta 2003. godine, a Federalna novinska agencija Fena je 21. avgusta 2003. godine, na svojoj internet stranici objavila zaključke sa ovog stola pod nazivom „Dervo Sejdić – tužit ću BiH ukoliko u roku od jedne godine dana ne otkloni diskriminaciju iz svog Ustava". Zaključke sam poslao Parlamentu BiH i Centralnoj izbornoj komisij BiH sa upozorenjem da Ustav i Izborni zakon sadrže diskriminatorne odredbe te ukoliko ih ne uklone ja ću tužiti Bosnu i Hercegovinu sudu za ljudska prava u Starsburgu.

Visoko sudsko vijeće Suda za ljudska prava u Strazburgu je 22. decembra 2009. godine objavilo svoju Odluku u kojoj se konstatuje da su Dervo Sejdić i gospodin Jakob Finci, kao pripadnici nacionalnih manjina (romska i jevrejska), po Ustavu i Izbornom Zakonu Bosne i Hercegovine diskriminirani te da je Bosna i Hercegovina dužna svoj Ustav uskladiti sa članom 1. Protokolom 12 Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava, članom 3. i članom 14 Protokola br. 1 i članom 1. Protokola 12 Evropske Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije koju je Bosna i Hercegovina 2005. godine takodje ratifikovala.

- Poslije presude zaista se osjećam „velikim" i ponosnim, u smislu da je jedan „mali Rom dosegao pravdu". Istina, u momentu podnošenja Tužbe pa i prije, hrabrio sam se, da je „stvar jasna" da se tu nema šta puno dokazivati, naročito ako se u isto vrijeme čita Evropska Konvnecija o zaštiti ljudskih prava, a koja je sastavni dio važećeg Ustava BiH. Bio bih licemjer da kažem da mi nije drago da su mi se na stotine novinara obratili za intevju, da mi nije drago što se moje ime svakog dana najmanje četiri do pet puta spomene u najvažnijim novostima ili vijestima dana. Svakako da mi je drago i da sam ponosan na sebe kada me običan građanin sretne i uputi čestitke. Nije mala stvar kada vam u restoranu priđe veoma ugledni političar i kaže „Čestitam Sejdiću, uradio si više nego svi političari od Dejtona do danas".

Gdje vidi  sebe u borbi za romski narod u budućnosti?

- Ako mi bog da da poživim i dočekam predsjedničku kandidaturu i pobjedu nekog od mojih Roma na Izborima, sebe vidim na kafi časti sa tim Predsjednikom ili zastupnikom u Domu naroda parlamentarne skupštine Bosni i Hercegovine.

Devleha!

  Želimo mu mnogo, mnogo godina života i dobrog zdravlja da bi još mnogo, mnogo godina imao snage da se bori za prava našeg romskog naroda. Devleha!

 

(zurnal.info)

http://www.zurnal.info/home/index.php?option=com_content&view=article&id=1328:dervo-sejdi-srea-je-to-nisu-svi-bonjaci-bijeli&catid=45:interview&Itemid=31

25.12.2010.

Ramic Fadil

Fadil Ramić

Vlasenicki LIKOVI

 

VLASENICKI AUTOMOBILISTI

           U nedavno objavljenom  tekstu koji sam napisao  o Vlasenickim automobilistima u kome sam pomenuo Vlasenicke LIKOVE i majsore za volanom; Cazim Hasanafendic-Caze i drugog vozaca za koga nisam imao nikakvih podataka niti uopste sta se desilo u posleratnom periodu a to je o nasem reli vozacu Fadil Ramic.

          Uspio sam pronaci uvazenog gospodina; velikog etuzijastu, zaljubljenika i aktera u ovm sportu gospodina  Ramic Fadil, koji mi je u razgovoru ispricao dio svoje proslosti, sadasnjosti i buducim planovima koje je naumio zajedno sa svojim sinom naslednikom  Ado Ramic nastaviti.

Poceli smo razgovor iz proslih dana i godina.Prva tema nam je bila; Brdsko planinska utrka u Vlasenici koja je bila 1989.g. u Vlaseninici. Tada u Vlasenicu dolaze iskusni vozaci sa izuzetno jakim i pripremljenim automobilima, sa izuzetno jakim sponzorima.U odnosu na nase vozace koji na amaterskoj osnovi i velikoj ljubavi prema automobilizmu, pripremaju svoje automobile u svojim radionicama, i sa svojim izuzetno malim sopstvenim sredstvima.

         Fadil je tada vozio  Tojotu i zauzeo je 8. mjesto.Nezadovoljan plasmanom i autom nastavlja sezonu i priprema Yugo 55 u istoj sezoni.Na utrci u Sibeniku-Hrvatska je zauzeo  4.mjesto.Potom slijedi utrka

Vodno-Makedonija  opet  4.mjesto.Sledece godine opet u Vlasenici pored jake konkurencije zauzima 7. mjesto.Nastavlja sezonu ali mijenja auto.Priprema Golfa GTI 1,6  i odlazi na kruzne utrke,  Beograd na Usce gdje zauzima 3. mjesto.tu nastaju problemi.Novcanu nagradu i pehar koji zasluzuje nikada nije dobio.Slijedeca utrka Sarajevo , kruzna utrka aerodrom Butmir  zauzima  1.mjesto. (direktan TV prenos)

Slijedi Kragujevac 4.mjesto. Ovu sezonu je zavrsio na 5.mjesu u SFRJugoslaviji a u Bosni i Hercegovini 1. mjesto.Posle zavrsetka ove sezone dolazi ono naj gore. Pocinje u Bosni rat.

          Veliki sportista sa svojom naj uzom porodicom odlazi u Austriju.Tu zapocinje novi zivot.Borba za zivot: Rad,rad i samo rad.  2001 godine zapocinje opet sa svojom omiljenom aktivnoscu i svojom ljubavlju za sportom.U Bosanskom prvenstvu ucestvuje sa Golfom G60, Honda CRX,Opel Kadet, Renault megane, a onda sa Reno Clio pravi zapazene rezultate u klasi H14 do 2000 ccm.To je bila borba Nevena Vukasovica,Hrvoje Jugovic, i Zdravko Jovanovic..Sve su to bili vrlo jaki vozaci sa vrlo jakim iskustvom,sponzorima u opremanju automobila.Ramic je uvijek pripremao sam i sponzorirao vecinu svojih troskova sam.Na svim utrkama koje su vozene; Ustikolina, Vlasenica, Igman, Cazin, Split, Mostar i Jahorina. Na kraju prvenstva je zadrzao  2.poziciju, iako  su stotinke odlucivale da bude mozda i prvak Bosne i Hercegovine.

            Od 2001 do 2007 su se ukljucivali u Evropsko prvenstvo ali ne sa vecim rezultatima.Pratili su ih pehovi odnosno kvarovi auta.Admir je u 2006-toj godini vozio Peugeot Xsi koji je do 2008 imao i zapazenih rezultata u Austriji 4. i 5. mjesto.Nedovoljna priprema  auta,neiskustvo i vrlo jaka konkurencija Evropskih asova nisu dozvolili Admiru Ramic da se plasira na vece pozicije.Ceznja za bolji plasman ga navodi da mijenja auto i nastavlja 2008.g. sa Hondom civic sa 235 ks.Sa hondom osvaja 3.mjesto u Cazinu. Potom privremeno prestaje.Adi Ramic odlazi na skolovanje.

           U pauzi do pocetka sledece sezone 2011.g fam. Ramic priprema u svojoj radionici Formulu 2.

Kakvi ce uspjesi biti to zavisi od mnogo faktora.Opet se ide sa svojim sopstvenim sredstvima i sa svojim licnim iskustvom.Veliki sportista i zaljubljenik u automobile kaze da je bitno ucestvovati i druziti se sa tako velikim imenima Evropskog i Bosanskog automobilizma.Svoju Vlasenicu nikada ne zaboravlja.

Velika mu je zelja da neko od mladje Vlasenicke omladine krene njhovim stopama i da se pocnu baviti ovim sportom.

           Za Vlasenicu i njenu okolinu se oduvijek znalo.Tako mali gradic ali veliki rasadnik mladih sportista.

        Posjetite ovaj link i pogledajte galeriju slika. Ko su bili konkurenti nasem Ramic Fadilu u evropskom  auto takmicenju.

 Rechberg - Fotogalerie - skupina A 

                                                                                                                               Autor teksta;  Pune Vlasenica

 

       

 

      

17.04.2010.

Bernes Alikadić-ćalton

Bernes Alikadić-ćalton

Vlasenicki LIKOVI

 Bernes Alikadić (Čalton)... nepoređen aktivitet i organizacija u jednom od največih gradova Amerike (Predsjednik svih BiH Organizacija Chicago, 2010), jedan od največih donatora za izgradnju Hajrija Džamije... humanitarac svoje vrste, otac koji se samo poželiti može (sve sa Alahovom pomoći)

17.04.2010.

Ćaze i Fadil

Ćaze i Fadil

Vlasenicki LIKOVI

Prvenstvo Jugoslavije u Automobilizmu.

VLASENICKI AUTOMOBILISTI

Vlasenica je jedan mali gradic u Bosni , ali ima veliko sporsko srce.Sesdesetih godina naj popularni Vlasenicki sport je bio RUKOMET.Iz koje je izrastao vrhunski profesionalac Esad Kurtagic.Sedamdesetih godina posebno moram da napomenem zensku KOSARKASKU ekipu koja je razigravala za 1. Saveznu ligu Jugoslavije.Uslov za saveznu ligu je bio da ekipa mora imati dvoranu za takmicenje.Posto Vlasenica tada nije imala dvorane morala je ostati u nizem rangu takmicenja.Iz Vlasenicke ekipe kosarkasica izraslo je mnogo pvoklasnih takmicarki koje su nastavile da igraju za velike klubove kao sto je Bosna Sarajevo, Sloboda DITA i drugi klubovi .Napominjem da i drugi sportovi su bili zastupljeni i atraktivni u Vlasenici kao sto su; muska kosarka, fudbal, sahisti i drugi.Automobilizam je poceo da zivi krajem osamdesetih godina. Naj vecu zahvalnost za pocetke organizovanja auto TRKA u Vlasenici moramo uputiti Omeru Hasanafendicu- DANGA. Ovog puta ce mo pomenuti dvojicu Vlasenickih sportista AUTOMOBILISTA  a koji sigurno zasluzuju da njihovi uspjesi i rezultati ne padnu u zaborav.

Cazim Hasanafendic  - klasa 1 do 850 kubika

Fadil Ramic – za koje nemam podatke u kojoj klasi (molim raju koja se sjeca podataka da ih ubace) Ili posalju na Emal adresu 

 

ISTORIJAT. . .

  VLASENIČKI POBJEDNICI

1989.
U prvoj Brdskoj auto trci 1989 godine, koja je vožena na stazi Vlasenica-Han Pogled u dužini 10 kilometara i 100 metara pobjednici po klasama su bili:
Ćazim Hasanefendić-klasa 1 do 850 kubika (Vlasenica), Josip Matejić (Split)- klasa 2 do 1150 kubika, Rade Đurović (Herceg Novi)-u klasi 3 od 1150 kubika, u četvrtoj klasi pobjedio je Zvonimir Blažun (Zagreb), а klasa 5, preko 1300 kubika najbolji je bio Matijaž Tomlje
(LJubljana), koji je bio najbrži i stazu prešao u najboljem vremenu od 6 minuta, 12 sekundi и 49 stotinki.

1990.

Godinu dana poslije 1990. šampionski su vozili: klasa 1 do 850 kubika
Željko Kosač (Herceg Novi), klasa 2 do 1150 kubika Franjo Kunčer (Rakovica-Beograd), klasa 3 od 1150 kubika – grupa ''А'' Rade Đurović (Herceg Novi), klasa 4 do 1300 kubika Valter Desardo (Matulji), klasa 5 do 1300 kubika -grupa ''N'' Neven Vukasović (LJubljana), klasa 6 dо 1600 kubika, grupa N-A Adam Peter (LJubljana) i u klasi 7 preko 1600 kubika ponovo je pobjedio Matijaž Tomlje (LJubljana) sa rekordnim vremenom od 5:47,83 i prosječnom brzinom 109 kilometara na čas.

1991.

Pobjednici „Trke mira“ 1991. godine, 53 takmičara su se nadmetali u 5 klasa, su:
Franjo Kunčer (Herceg Novi), Željko Banićević (Kotor), Čedomir Brkić (Beograd), i Tanasije Kuvelja (Beograd), koji je oborio rekord Matjaža Tomljea i vozeći prosječnom brzinom od 110,20 kilometara na čas stazu od Vlasenice do Ružine vode prešao za 5 minuta 43 sekunde i 49 stotinki.

 







16.04.2010.

Hasan Demirovic

Hasan Demirović

Vlasenicki LIKOVI

Gradonacelnik grada Sarajeva (1941. - 1942.) Vlasenicanin


Rođen 1897.godine u Vlasenici, umro 1976.godine. U Mostaru je završio nizu gimnaziju i Učiteljsku školu. U svojstvu učitelja službovao je u Rogatici. Dolazi u Sarajevo i zapošljava se kao komercijalista u pilanskoj industriji na Palama. Nakon izvjesnog vremena postaje suvlasnik jedne pilane ja kao privrednik nastavlja SVOJU radnu karijeru. Aktivno je učestvovao u društvenom životu Sarajeva. Predsjednik je Zemaljske banke, potpredsjednik FK "SAŠK", te član Napretkove zadruge. Za gradonačelnika je imenovan Augusta 1941.ja ovu funkciju obavlja do maja 1942.godine, kada se Vraca svojoj prethodnoj aktivnosti u privredi. Vojni sud Komande grada Sarajeva proglasio ga je krivim i osudio 1945.godine na ljubimac godina prisilnog rada. Nakon izlaska iz zatvora bio je zaposlen u Ministarstvu drvne industrije BiH

16.04.2010.

Salko Lagumdzija

Salko Lagumdžija

Vlasenicki LIKOVI

Gradonacelnik grada Sarajeva Salko Lagumdžija (1965. - 1967.)

Rođen 1921.u Vlasenici, umro 1973.godine. Završio Srednju ekonomsku školu i studirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Učesnik je NOB-a od 1943.godine. Nakon oslobođenja zemlje radi u Ministarstvu industrije i RUDARSTVA Bosne i Hercegovine, gdje obavlja odgovorne dužnosti. Glavni je direktor Glavne direkcije metalne industrije u BiH, direktor tvornice žica i eksera - Ali-pašin Most, te direktor Fabrike željezničkih vozila "Vaso Miskin Crni". Biran je za predsjednika Općine Centar i gradonačelnika Sarajeva. Bio je i poslanik Republičke skupštine te veoma angažiran u društvenom, privrednom i političkom životu Sarajeva.
Njegovim stopama krece njegov sin Zlatko Lagumdzija

11.04.2010.

Hamo Brko

11.04.2010.

Sanel Babić

Sanel Babić

Vlasenicki LIKOVI



Mnogo je ODRICANJA

Sanel je jedan od Vlasenickih mladih intelektualaca koji zasluzuje velike pohvale za svoja vec ucinjena dobra djela.Mnoge neprospavane noci, i sa mnogo odricanja, nastoji maksimalno objektivno informisati svoje sugradjane u Bosni i Dijaspori o svim desavanjima i akcijama.Zahvalnos naravno upucujemo i njegovim saradnicima i saradnicama bez Kojih Sanel nebi dostigao ovo sto je danas.Ovo je samo jedno misljenje jednog od njegovih Vlasenickih sugradjana.Gosp. Sanel je izuzetno mlad, a pred njim je svijetla buducnost. Zelimo mu sve naj bolje u zivotu i radu.

Bošnjak koji šalje robote na Mars


SAZNAJTE VISE O SANELU

Contakt Sanel BABIC;
sanel@vlasenica.info

11.04.2010.

Šemsudin Handžić

Šemsudin Handžić

Vlasenicki LIKOVI

 

Sve sam potcinio Bosni


Rođen je u Vlasenici 27 aprila 1964.god. Završio elektrotehničku školu. Prije rata radio u DP Birac kao operater proizvodnje.

Nikada nisam ni pomislio da će mi se desiti ovo što sam opisao u svojim pričama. Nikako nisam mogao naslutiti da ću ratovati i da će se desiti u BiH ono što se desilo. Prije rata sam se oženio i dobio dvoje djece. Razmišljao sam kako ću ih odgojiti i izvesti na pravi put. Mnogo sam volio nogomet i igrao u FK Boksit iz Vlasenice. Odrastao sam sa Srbima i ni slutio nisam da će mi uraditi ono što su uradili, niti da cu pisati o njima ovo što sam napisao. Nikada se nisam bavio pisanjem. Napisao sam ovo zbog mojih saboraca, zbog Bosne i moga naroda i da se ne zaboravi. Neka ovo bude opomena generacijama koje dolaze. Nadam se da će moje pisanje izazvati interesovanje kod citalaca. 

Pogledaj OPSIRNJE;
  http://www.plbih.info/cms/Handzic-Semsudin.341.0.html

 

 

11.04.2010.

Emir Kurtagić (Vlasenicanin)

Emir Kurtagić

Vlasenicki LIKOVI

 

Bosansko tuširanje njemačkim pivom

Nekada najslavniji njemački rukometni klub nakon 26 godina ponovo osvojio evropsku titulu - Kup EHF. Trener Sead Hasanefendić sa svojim asistentom Vlasenicaninom Emirom Kurtagicem,sinom nekadasnjeg asa Krivaje iz Zavidovica, Vlasenicanina Esada Kurtagica , u nekoliko zemalja osvojio je 20 titula – prvu u Sarajevu, posljednju u Kelnu.

Nekadašnji rukometaš Krivaje iz Zavidovića sa porodicom

PROCITAJ OPSIRNIJE

Nekada najslavniji njemački rukometni klub nakon 26 godina ponovo osvojio evropsku titulu - Kup EHF. Trener Sead Hasanefendić i asistent Emir Kurtagic sa ekipom. Ekipno slavlje posle utakmice
11.04.2010.

Esad Kurtagić

Esad Kurtagić

Vlasenički LIKOVI

Proslavljeni AS u rukometu,trener,reprezentativac
Vlasenicanin
ESAD KURTAGIC


Reprezentacija “Bosne i Hercegovine”, pred prijateljsku utakmicu sa olimpijskom reprezentacijom “ Jugoslavije “ , održanoj početkom juna 1972. godine u velikoj dvorani KSC “Skenderija “ .
Na slici su : (stoje ) Kemal Vrazžić ( Bosna , Visoko ) , Žarko Trajković ( Bosna , Sarajevo ) , Nevzet Sirčo ( Bosna , Visoko ) , Željko Martinčević ( Bosna , Sarajevo ) , Memnun Idžaković ( Željezničar , Sarajevo ) i Ivica Dragičević ( Krivaja , Zavidovići ),
a u donjem redu su : pok. Zoran Vuković ( Bosna , Sarajevo ) , Rešad Šarenkapa ( Bosna , Sarajevo ) , Milan Turanjanin ( Željezničar , Sarajevo ) , Mirko Zagorac ( Željezničar , Sarajevo ) , Hurem ( Bosna , Visoko ) i Esad Kurtagić ( Krivaja , Zavidovići ).
Ovu utakmicu je dobila reprezentacija “Jugoslavije” , ne baš lako, a na ovoj utakmici nisu nastupili Dizdar , Halilović , Timko , … . Zanimljivo, da je dan ranije t.j. u subotu naveče u maloj dvorani, reprezentacija grada Sarajeva pobijedila reprezentaciju “Jugoslavije “ , koja je dva mjeseca kasnije osvojila zlatnu olimpijsku medalju u Minhenu 1972 godine.
Mislim da se tih sedamdesetih, najjači rukomet igrao upravo u Bosni i Hercegovini.
U Olimpijskoj reprezentaciji tada je nastupalo pet igrača iz Bosne i Hercegovine i to:
Abas Arslanagić , Nebojša Popović , Milorad Karalić , pok. Dobrivoje Selec (svi iz “Borca “, Banja Luka ) te Djoko Lavrnić ( Krivaja , Zavidovići ).

 

Svjetsko studentsko prvenstvo, Lund – Švedska , 1974 godina. Reprezentacija “Jugoslavije “ osvojila treće mjesto –bronzana medalja. Na slici su : trener Mišo Bašić (Željezničar, Sa ) , Zdravko Radjenović (Borac , BL) , nažalost ne mogu se sada sjetiti imena ovog izvanrednog beka ( Crvenka)- te unaprijed moje izvinjenje , Dragun (Zagreb ,Zg) , savezni selektor prof. Baja Jankelić (Bosna , Sa), Zvonko Serdarušić (Bosna , Sa ) , Milan Turanjanin (Željezničar, Sa ) , Begović (Zagreb ,Zg) , Demirović Halid (Željezničar, Sa ) te pomoćni trener pok. Zoran Vuković (Bosna , Sa ) , a u donjem redu su : Dizdar Adnan (Željezničar, Sa ) , Esad Kurtagić (Krivaja , Zavidovići), Šefko Halilović (Željezničar, Sa) , Sead Pizović (Željezničar, Sa ) , Lakić (Kvarner, Rijeka) , Timko (Krivaja , Zavidovići).



Video snimak (prilog TIME OUT Esad Kurtagic)

Svjetsko studentsko prvenstvo, Lund – Švedska , 1974 godina. Reprezentacija “Jugoslavije
Svjetsko studentsko prvenstvo, Lund – Švedska , 1974 godina. Reprezentacija “Jugoslavije


11.04.2010.

Omer Livnjak

Omer Livnjak

Vlasenicki LIKOVI



PJEVAC NARODNIH PJESAMA

Omer Livnjak

Etnicko ciscenje Vlasenice i sire regije Istocne Bosne pocelo je mnogo ranije od ovog predhodnod rata.Oduzimanjem svega onoga sto se oduzeti moze,predhodni Jugoslovenski sistem je radio na tome da protjera i pomjeri Bosnjacki zivalj sa tih prostora.Mnoge naj starije familije su nestale sa tih prostora.Metode su bile razne, od agrarne reforme, preko oduzimanje lokala,vakufske imovine itd.
Jedna od tih familija je i LIVNJAK.
Omer Livnjak je imao kucu negdje u Zepcinoj mahali na ulazu Karanfil mahale (Zildzici).

 

Pogledajte i poslusajte!

 

www.medioteka.net/search/video/1/omer+livnjak.html
 


POTPUNA BIOGRAFIJA NEPOZNATA;

 

11.04.2010.

Dr. Ismet Kutlovac

Dr. Ismet Kutlovac

Vlasenicki LIKOVI


DOKTOR HUMANISTA BEZ GRANICA

Dr. Kutlovac Ismet

Dr. Kutlovac zauzima jedno izuzetno vazno mjesto za Vlasenicku historiju.
Kada je bila pomoc covjeku naj potrebija Dr. Ismet je bio na licu mjesta.



BIOGRAFIJA NEDOSTUPNA ;

11.04.2010.

Alihodžić Fikret-kiko

Alihodžić Fikret-kiko

Vlasenicki LIKOVI



SVOJIM PRIMJEROM DAJE PRIMJER DRUGIMA

Alihodzc Fikret - KIKO

Nesebicnim zalaganjem KIKO je jedan od naj vecih humanista Vlasenice.
Svojim primjerom pokazuje, kako i na koji nacin treba voljeti svoj grad.
Zahvalnost KIKI sve sto cini za svoju i nasu carsiju.

BIOGRAFIJA NEPOZNATA ;

Video snimak (prilog Fikret Alihodžić Kiko)

11.04.2010.

Aida Hadžić

Aida Hadžić

Vlasenicki LIKOVI

Učenici generacije 2008. godine

AIDA HADŽIĆ


AIDA HADŽIĆ, kći Hakije i Ćime, rođena 29. decembra 1989. godine u Vlasenici. Osnovno obrazovanje je započela u Njemačkoj, a završila 2004. godine u osnovnoj školi "Porodice Ramić" u Vogošći. Nakon osnovne škole upisuje Gazi Husrev-begovu medresu gdje je pored odličnog uspjeha i primjernog vladanja ostvarila zapažene rezultate u sportskim takmičenjima, atletika, šah ..., kao i takmičenjima iz matematike i fizike. Sredinom trećeg razreda je pred hfz. Mensurom Malkićem naučila Kur'an napamet, ali još nije prijavila polaganje pred Rijasetovom komisijom. Učestvovala je na brojnim takmičenjima za najbolji literarni rad i osvojila drugo mjesto za rad na temu: "Uvjek ću se vraćati na mjesto gdje sam ugledala svoje prvo Sunce", i treće mjesto za rad na temu: "Nur Gazi Husrev-bega sija još i danas". Želja joj je položiti hifz pred Rijasetovom komisijom i studirati međunarodno pravo.


http://www.islamskazajednica.org/index.php?id=1539&option=com_content&task=view


 

09.04.2010.

Edin Salaharević

Edin Salaharević

Vlasenicki LIKOVI

Edin Salaharevic

Edin (Muhamed) Salaharević rođen je 15. maja 1973. godine u Zvorniku. Košarku je počeo trenirati sa 13 godina u KK „Boksit“ u Vlasenici. 1989. godine, sa 16 godina, stigao je u Tuzlu, u KK „Sloboda Dita“ gdje je nastavio trenirati sa juniorima a prvi trener bio mu je Sead Žunić.

U sezoni 1991/1992. na juniorskom Prvenstvu bivše Jugoslavije koje je od 21. do 23. marta 1992. odigrano u Tuzli, osvojio je 1. mjesto sa juniorskom ekipom Sloboda Dite, te je proglašen najboljim igračem turnira. Iste sezone bio je član seniorske ekipe Sloboda Dite, a igrao je na dvojnu registraciju za KK „Bor“ koji je bio član Republičke lige Srbije.

Nakon početka rata u BiH, u junu 1992. godine Edin Salaharević je odveden u logor Sušica u Vlasenici zajedno sa ocem Muhamedom. Pet godina mlađi brat Nedim uspio je izbjeći istu sudbinu i sa majkom Hatidžom je, zajedno sa ostalom djecom i ženama Vlasenice, autobusima prebačen u Tuzlu.

Edin je 13.09.1992. ubijen u logoru Sušica, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u jednoj od masovnih grobnica. Nakon što je brat Nedim potvrdio identifikaciju, Edin će biti ukopan sa 33 druge vlaseničke žrtve na šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici 25. aprila 2009. godine. Ukopu će prisustvovati delegacija KK «Sloboda Dita».

Ispraćaj posmrtnih ostataka Edina Salaharevića je u petak, 24.aprila 2009. ispred Komemorativnog centra u Tuzli u 16:30 sati kojem će prisustvovati košarkaši i Uprava «Sloboda Dite».

KK Sloboda Dita Tuzla

OPSIRNIJE;  http://www.facebook.com/?ref=home#!/notes/udruzenje-vlasenica/37-rodendan-nesudene-zvijezde-bh-kosarke/424753590406



Izvor; www.tuzlarije.ba

09.04.2010.

Vedad Ibišević

Vedad Ibišević

Vlasenicki LIKOVI

 

FUDBALSKA ZVIJEZDA, Vedad Ibisevic

Fudbalska zvijezda, Vedad Ibisevic (rodjen 6 Aug. 1984 u Vlasenici),
Najbolji strijelac njemačke Bundeslige je Bosanac Vedad Ibišević. Nastavi li on "bušiti" mreže prvoligaških klubova u stilu u kojem to radi posljednjih mjeseci, u opasnosti je i vječiti rekord legendarnog Gerda Müllera.
Htio je postati glumac, a sada je najbolji golgeter Bundeslige: Vedad Ibišević
Nogometni fenomen iz Bosne "pogađa kad hoće i kako hoće"


Vedad Ibisevic - oficijelna web stranica

09.04.2010.

Salko Zildžić

Salko Zildžić

Vlasenicki LIKOVI

POSLANIK VI SAZIVA SKUPŠTINE TUZLANSKOG KANTONA 2006.-2010.

Salko Zildzic

Rođen: 11.6.1981. g. u Vlasenici,
nastanjen u Tuzli.
Stručna sprema: SSS
Zanimanje: elektrotehničar elektronike
Nacionalnost: Bošnjak
Stranačka pripadnost: SDA

SAZNAJTE VISE O SALKI;
http://www.irmin.com/modules.php?name=Forums&file=viewtopic&t=9529
 
 ILAHIJE Salko Zildzic

 

08.04.2010.

Zlatko Lagumdžija

Zlatko Lagumdžija

Vlasenicki LIKOVI

IZ UGLEDNE VLASENICKE FAMILIJE - LAGUMDZIJA
Zlatko Lagumdzija

Zlatko(Salke) Lagumdžija rođen je 26. decembra 1955. godine u Sarajevu. Maturirao u gimnaziji u Detroit-u, Michigan, SAD 1973. godine. Diplomirao, magistrirao i doktorirao na temama iz oblasti informatike i elektrotehnike na Univerzitetu u Sarajevu 1977., 1981. i 1988. godine
Lagumdžija je od 1989. godine profesor na Ekonomskom fakultetu i Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, od 1989. godine. Od 1995. godine je direktor je Centra za Menadžment i informacionu Tehnologiju u Sarajevu. Od 1994. godine je šef katedre Poslovne informatike na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Član Svjetske akademije nauka i umjetnosti od 2006 godine.
Od 1997. godine je predsjednik je Socijaldemokratske partije (SDP), od 1996. godine je zastupnik je u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, a od 2005. godine i potpredsjednik Senata Bošnjačkog instituta.
Obavljao je funkcije predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH od 2001. do 2002. godine, ministra Vanjskih poslova BiH od 2001. do 2003. godine, predsjednika i potpredsjednika Vlade Republike BiH od 1992. do 1993. godine.
Govori engleski i francuski.
Oženjen je i otac troje djece, sina Zlatka Salke, te kćerki Asje Zare i Dine.

08.04.2010.

Mustafa Gobeljić

Mustafa Gobeljić

Vlasenicki LIKOVI

 

ČLAN SABORA ISLAMSKE ZAJEDNICE BiH
Mustafa Gobeljic

Sabor Islamske zajednice je najviši predstavnički i zakonodavni organ Islamske zajednice u BiH.Sabor Islamske zajednice ima 83 sabornika koji se biraju u izbornim okruzima.

MUSTAFA GOBELJIĆ nastanjen u Brckom - rođen 10.10.1964. godine u Vlasenici. Završio GH medresu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu gdje pohađa i postdiplomski studij. Glavni imam Medžlisa u Brčkom. Služi se arapskim i engleskim jezikom.

08.04.2010.

Mustafa Pašić

Mustafa Pašić

 Vlasenicki LIKOVI

Mustafa Pašić;.
  

Mustafa Pašić rodio se 16. januara 1925. godine(saznali smo tu skoro) u Džematu kod Vlasenice u oca Sejfe, krojača narodnih odijela (terzije), zaljubljenika u drvo, materijal u kome se i slikar počeo ogledati još u djetinjstvu, sačuvavsi naklonost prema folkloru, (etnografiji) i drvetu i do današnjeg dana. Rani gubitak oba roditelja, majke šest mjeseci po rodenju slikara i oca u doba dječaštva njegova (1937.) produžili su se kroz vrijeme ratnog pustošenja, pretvorili se u bukvalan egzodus, stvrdli i sintetizovali osjećanje: surova ljepota Bosne, uzbudljiva struktura njenog krajolika upisala se u one njegove metafizičke prostore.  Relativno dugo i solidno slikarsko obrazovanje započeo je 1948. godine u Drzavnoj školi za likovne umjetnosti u Sarajevu opredjelivši se za umjetnost eksplicitno i nedvosmisleno, zbunjujući samo neupućene. Naukovanje kod Ismeta Mujezinovića, Voje Dimitrijevića, Sige Sumerekera, Mice Todorović i Ive Šeremeta

POGLEDAJ OPSIRNIJE

08.04.2010.

Isnam Taljić

Isnam Taljić

Vlasenicki LIKOVI

Isnam Taljić, rođen je 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do srpske oružane agresije 1992. godine.
Prije rata bio novinar i urednik u dnevnim novinama «Oslobođenje» iz Sarajeva, potom radio kao urednik u «Ljiljanu» (u Ljubljani, Bihaću i Sarajevu) do ukidanja tog bošnjačkog magazina.
Član Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1985. godine.
Dosad objavio 18 knjiga, odnosno 29 s ponovljenim izdanjima i prijevodima na strane jezike.
Isnam Taljić živi u Sarajevu kao profesionalni književnik.

 

 Opsirnije;    http://www.isnamtaljic.com/index.php

 

08.04.2010.

Derviš Sušić

Derviš Sušić

Vlasenicki LIKOVI

 

Derviš Sušić  rođen je u Vlasenici   3. Juni  1925.godine. Kao đak sarajevske Učiteljske škole, odlazi s grupom učenika 1942.godine u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku zaokupljenost.
Nakon rata učiteljovao je u Srebrenici i Tuzli, zatim bio novinar "Oslobođenja", "Zadrugara", povremeno saradnik drugih listova, te upravnik Narodne biblioteke u Tuzli i društveno politički radnik u Sarajevu.
"Našoj povjesti i tradiciji, Sušić ne prilazi mitomanski, nego u maglinama prohujalog otkriva sve ono što nas čini onakvima kakvi jesmo, sve ono u čemu se pouzdano prepoznajemo, ponosno ili postiđeno." 
Umro je u Sarajevu 1990.godine.

 


S A D R Ž A J